среда, 24. јун 2015.

Izazovi Minska II - mirovna inicijativa na ispitu?



Sporazumom iz Minska postignutim u februaru ove godine dogovoreno je primirje između ukrajinskih snaga bezbednosti i oružanih snaga Luganske i Donjecke Narodne Republike. Sporazum nazvan Minsk II je zamišljen kao sredstvo za okončanje žestokih oružanih sukoba sa mnoštvom civilnih žrtava, ali i kao temelj budućeg ustavnog uređenja u kome bi se posebno definisao status Donbasa u okviru Ukrajine. Sporazum je dogovoren između Rusije, Ukrajine, Francuske i Nemačke, uz naknadni pristanak rukovodstava LNR i DNR. Prethodni sporazum iz Minska se voljom Stejt Dipartmenta raspršio kao mehur od sapunice, a autoritet nemačkog šefa diplomatije Franka Valtera Štajnmajera koji je najviše uložio u postizanje primirja se našao na klizavici. Tačka spoticanja bio je strateški značajan aerodrom “Sergej Prokofjev” u Donjecku, nad kojim su posle ogromnih razaranja i ljudskih žrtava kontrolu uspostavile snage DNR. Sukob je uveliko ušao u drugu godinu, a suštinskog okončanja borbi i neljudskih patnji civila Donbasa nema ni na vidiku. Sporazum koji predstavlja osnovu njegovog okončanja je u svim svojim tačkama dogovoren preširoko, sa prilično nejasnim metodama sprovođenja dogovorenog na terenu, posebno kada su u pitanju preduslovi za institucionalno rešenje budućeg statusa Donbasa u okviru Ukrajine.

Iz integralnog teksta sporazuma iz Minska je jasno vidljivo da se
Strahovita razaranja civilnih objekata u Lisičansku
gotovo svaka njegova tačka najgrublje krši. OEBS koji je zadužen za nadgledanje sprovođenja sporazuma na terenu optužuje obe strane u sukobu da krše primirje svakodnevnim oružanim sukobima na liniji razdvajanja, posebno u zoni za obe zaraćene strane vitalno važnog aerodroma u Donjecku. Najgrublja kršenja primirja događaju se u mestima koja nisu u celosti pod efektivnom kontrolom jedne od zaraćenih strana, poput Širokinog, kao i u mestima koja su od strateške važnosti za konačan ishod sukoba, kao što je to Debaljcevo. U tim mestima borbe gotovo da nisu ni prestajale od stupanja primirja na snagu. Sporazumom definisana zona bez teškog artiljerijskog naoružanja široka između 50 i 140 kilometara u zavisnosti od vrste naoružanja odavno je prošlost. Artiljerijska vatra iz razornih sistema “Uragan”, “Tornado”, “Točka U” i drugih sporadično prouzrokuje nemerljive patnje pre svega civilnom stanovništvu i infrastrukturi.

Nepostojanje ekonomskih veza teritorije pod kontrolom oružanih snaga DNR i LNR, a pre svega novčanih transfera u vidu plata, penzija i ostalih naknada koje građani sa tih teritorija potražuju u odnosu na ukrajinske vlasti je veliki socijalni problem sa kojim se suočavaju stanovnici Donbasa. Sporazumom o primirju je predviđena potpuna obnova ovih veza, uz u posebnom članu naglašen bankarski sistem kao ključni element postizanja tog cilja od suštinskog značaja za svakodnevni život stanovnika DNR i LNR. Takođe se navodi međunarodni mehanizam kao mogućnost olakšavanja ponovnog uspostavljanja finansijskih tokova između zaraćenih strana. Uprkos tome, u ovoj oblasti nikakvog rezultata i dalje nema. Ukrajinske vlasti odbijaju ponovno uspostavljanje platnog prometa jer smatraju da će na taj način olakšati opstanak ”separatistima”. Rezultat je teška humanitarna katastrofa sa kojom se suočavaju stanovnici Donbasa, a jedini način snabdevanja građana osnovnim životnim potrepštinama je humanitarna pomoć.

Dostavljanje humanitarne pomoći civilima na osnovu međunarodno uspostavljenog mehanizma predviđeno Minskom II se ne sprovodi onako kako je definisano. Uspostavljeni kontrolni punktovi ukrajinske vojske na liniji razdvajanja sukobljenih strana imaju ulogu de facto graničnih i carinskih prelaza, a pripadnici ukrajinskih snaga bezbednosti imaju diskreciono pravo da humanitarne konvoje ne puste na teritoriju pod kontrolom oružanih snaga DNR i LNR. Jedina humanitarna pomoć koja stiže teritorijama pod kontrolom oružanih snaga dve republike dolazi iz Rusije veoma često nedefinisanim i nekontrolisanim kanalima.

U delu koji se tiče zarobljenika, Minsk II predviđa razmenu zarobljenika po principu “svi za sve”, kao i potpunu amnestiju za osobe koje ukrajinsko pravosuđe dovodi u vezu sa događajima na teritoriji Donjecke i Luganske oblasti. Do razmena zarobljenika je dolazilo tokom konflikta, međutim princip “svi za sve” nikada nije ispoštovan. Kijev oružane snage DNR i LNR ne priznaje kao zaraćenu stranu, već svoju akciju tretira kao “antiterorističku operaciju”, što mu omogućava da borcima ili aktivistima DNR i LNR sudi  za terorizam i rušenje ustavnog poretka Ukrajine, kao i da brutalno krši pravila i običaje ratovanja definisane međunarodnim pravom. Ne manje važna definicija “događaji na teritoriji DNR i LNR” predstavljaju krajnje široko tumačenje, jer kijevske institucije time dobijaju pravno definisanu mogućnost da represivno deluju na najmanje sumnje da određena lica učestvuju u podrivanju teritorijalne celovitosti Ukrajine.

Sporazumom je predviđeno povlačenje stranih oružanih grupa i njihove vojne opreme sa teritorije Ukrajine. Ova tačka sporazuma predstavlja permanentnu tačku spoticanja između dve strane. Kijev neprekidno tvrdi da na strani DNR i LNR ratuju ruski vojnici, dok Kremlj negira takve tvrdnje. Materijalnih dokaza za prisustvo ruskih vojnika ili vojnog osoblja na teritoriji Ukrajine nema, iako se iz Kijeva gotovo svakodnevno čuju optužbe koje govore drugačije. Kvalifikacija “strane oružane grupe” u ovom smislu može se jedino odnositi na dobrovoljce ili plaćeničke jedinice iz različitih zemalja sveta koje učestvuju na strani kako snaga DNR i LNR, tako i ukrajinskih snaga bezbednosti.

Pregovori o budućem statusu Donbasa u okviru Ukrajine,
Sudbina ukrajinskog naroda zavisi od interesa atlantista
predviđeni sporazumom, kao i iznalaženje modaliteta za održavanje lokalnih izbora usklađenih sa ukrajinskim zakonodavstvom, nisu ni na pomolu. Ovo predstavlja suštinski uzrok građanskog rata u Ukrajini, i verovatno nepremostivu prepreku za njegovo evenutalno okončanje. Najspornija tačka sporazuma za Kijev je poslednja, koja predviđa ustavnu reformu koja treba da se sprovede do kraja ove godine, a koja kao “ključni element” predviđa decentralizaciju, a kao njen suštinski deo – specijalni status za Donjecku i Lugansku oblast koji bi bio dogovoren sa predstavnicima ove dve oblasti. Kijev ni pod kojim uslovima ne želi da stupi u direktne pregovore sa predstavnicima pobunjenih regiona, što dramatično otežava situaciju na terenu. Takođe, sporazumom nije preciznije definisano šta tačno znači specijalan status za Donbas, a jasno je da Kijev i Moskva radikalno drugačije tumače ovu tačku sporazuma. Kijev je spreman da pruži ustupke u smislu prava na službeni jezik i različitih beneficija u kulturno-ekonomskoj sferi, što ni u kom slučaju ne zadovoljava rukovodstvo DNR i LNR, kao ni Kremlj, niti suštinski rešava problem zbog koga je u Ukrajini do sada živote izgubilo najmanje 6000 ljudi.

Prema sporazumu, uspostavljanje kontrole nad državnom granicom sa Ruskom Federacijom od strane ukrajinskih snaga bezbednosti treba da bude sprovedeno tek nakon lokalnih izbora na teritoriji DNR i LNR, u skladu sa dogovorom sa političkim predstavnicima tih oblasti, a u okviru definisanog u dogovoru sa Trilateralnom kontakt grupom. Preduslov za ispunjenje ove tačke sporazuma je primena dela sporazuma koji obavezuje obe strane na ponovno uspostavljanje ekonomskih veza i platnog prometa između dve oblasti i ostatka Ukrajine. Ovakvo kompleksno rešenje postignuto za pregovaračkim stolom dovodi do negativnog domino efekta i mnoštva mogućnosti za proizvoljno tumačenje postignutog sporazuma.

Suštinski defekt minskog sporazuma je odsustvo participacije SAD-a u njegovom nastajanju, koje su „do lakata“ umešane u konflikt. SAD su doprinele da se primirje uspostavljeno 15. februara ove godine ni jednog trenutka nije suštinski poštovalo, kao što će najverovatnije doprineti njegovom totalnom krahu onda kada objektivni interesi na terenu to pitanje stave na dnevni red. Najmanji zajednički sadržalac teškom mukom ispregovaran između Kijeva i predstavnika Kremlja, uz posredovanje Nemačke i Francuske, očigledno nije dao adekvatne rezultate na terenu. Sa linije razgraničenja svakog dana stižu vesti o kršenjima primirja, upotrebi sporazumom zabranjene teške artiljerije, a informacije pristigle iz dela Ukrajine koji kontrolišu vladine snage iz dana u dan govore da druga najveća evropska država puca po svim šavovima. Anarhija i bezakonje u oblastima koje su pod kontrolom ukrajinskih snaga bezbednosti, u kome ključnu ulogu imaju tajkuni i naoružane grupe pod njihovom direktnom kontrolom, svedoče o ubrzanom urušavanju efektivne vlasti Kijeva nad sopstvenom teritorijom. Postavlja se objektivno pitanje u kojoj meri je Vašington spreman da toleriše nesposobnost kijevskog režima da uspostavi stabilne institucije koje vrše efektivnu vlast, kao i koliko je Kremlj spreman da dozvoli potpuno urušavanje pedesetomilionske države na svojim evropskim granicama.

Interesi obe strane u konfliktu su jasni. Interes Kremlja je da suštinskom federalizacijom Ukrajine i davanjem Donbasu prava veta na strateške odluke Kijeva onemogući ulazak Ukrajine u evroatlantske bezbednosne strukture i time ugrozi stabilnost „mekog trbuha“ Rusije. Interesi kijevskih vlasti jesu upravo suprotni – što brže integracije u EU i NATO, kao i što je moguće veća minorizacija rusofonog stanovništva na jugoistoku zemlje. Takođe, obe strane različitim sredstvima teže da prikriju svoje objektivne interese. Kremlj negira čak i posredno učešće u ovom konfliktu, a sebe predstavlja kao posrednika, dok zvanični Kijev Donbasu nudi određeni nivo autonomije koji uporno promašuje suštinu, a to je federalni status Ukrajine sa pravom veta koji bi Donbas u takvom ustavnom uređenju imao. Proces primirja definisan Minskom II i nadgledan od strane “Trilateralne kontakt grupe” i misije OEBS na terenu nalazi se pred najblaže rečeno ozbiljnim izazovima, a svaki novi oružani obračun na liniji razdvajanja preti da Minsk II pretvori u još jednu u nizu lekcija realizma u međunarodnim odnosima. Ono što je sigurno je da se ukrajinski konflikt ne može okončati na kratak i srednji rok, već može biti isključivo privremeno zamrznut i korišćen po potrebi u drugačijim geostrateškim okolnostima. Pri takvom stanju stvari na terenu, sporazum iz Minska na staklenim nogama je samo jedna u nizu prelaznih faza koje treba da dovedu do ostvarenja interesa jedne ili druge strane u sukobu. A to će odrediti razvoj situacije u geostrateškom ratu na globalnom nivou, i pitanjima daleko širim i kompleksnijim od rudarsko-industrijskog kraja na jugoistoku Ukrajine.